četvrtak, svibanj 1, 2008
i to bi bilo sve od mene....
subota, travanj 19, 2008
...joj, jadna ja...pala sam sve ispite...
...joj, jadna...ne mogu uciti...
joj...jadna...danas pada kisa...
joj...jadna nemam novaca za onu super skupu jaknu koju sam vidjela neki dan..
...joj...kak se meni spava...
...joj...nemam dovoljno vremena...
joj...decko/cura mi se ne javlja...
joj..puknuo mi je nokat...
....
i tako mogu unedogled... mi ljudi nikada nismo zadovoljni, uvijek nas nesto muci i uvijek nalazimo razlog za prigovarati...svi, pa tako i ja...
i onda se sjetim jadnih ljudi koji gladuju u africi, koje bi i obicna snita kruha razveselila... sjetim se bolesnih ljudi, koji bi sve dali da se mogu vratiti u vrijeme kada su bili zdravi i ne bi se zalili zbog sitnica...sjetim se siromasnih ljudi koji si ne mogu priustiti krov nad glavom...ljudi koji su invalidi...koji su ratu...
...i pomislim...kako smo mi licemjerni- zalimo se na probleme koji nisu problemi...neki bi bili sretni da ih muce nase brige. al zapravo, na sta se zalimo? imamo krov nad glavom. imamo dovoljno novaca da ne ostanemo gladni, ni zedni. obuceni smo. zdravi smo (kolko-tolko). okruzeni smo ljudima koji nas vole.
...zato bi nam bilo krajnje vrijeme da prestanemo kokodakati jer nam uvijek moze biti gore i uvijek nekome je gore. bolje da se nasmijemo i ne dozvolimo si da nam sitnice upropaste dan... tako mece ni meni, barem cu dati sve od sebe... jer umjesto da se zivciram, mogla sam napraviti nesto korisno, ako zbog nikog, onda zbog mene same